Zar je bitan naziv?

Svoj sitni svijet čuvam daleko od vas. Hoćete da znate zašto? Nećete. Onda biste znali kako da dođete do njega.

25.12.2016.

Slivnik.

"Pain makes you feel alive. But it also makes you wanna kill yourself."- K. Ne postoji ništa gore na svijetu od osjećaja laganog udaljavanja zbog vlastitih nedostataka. Medjutim, nekako usput shvatiš da to možda i nije isto s obje strane. Možda čak i nisi ti kriv. Možda je sudbina, sigurno je Božija volja. Ne znam... kažu da se lekcija ponavlja dok se ne nauči. A ja kao da učim ponešto novo svaki put kad ponovim lekciju. Nešto bolnije, svaki put nada da je ona ta koja će shvatiti povremeno histerično ponašanje, znakove pažnje i ljubomoru, često bezrazložnu. Neću se idealizovat, ne. Želim istaći sve svoje mane i tako pokušati shvatiti gdje uporno griješim. Koji dio moje petlje vezane za ljbuavni život izbacuje grešku koju moj mozak ne može da prepozna. Ali ne uspijevam. A sad sam je našao. Kao tipični mostarac, našao sam Eminu. Poput pravog Šantića, u mom mozgu ona je vremenom postajala savršena statua. Savršena zlatna statua. Savvršena zlatna hladna statua. Doduše, znao sam od početka da je ne mogu kupiti jeftinim forama, tepanjem i porukicama za laku noć. I sebi sam rekao da neću biti taj momak. Sebi sam rekao da će ovaj put biti drugačije. Da ću se distancirati, moje emotivne pore sakriti gelom zvanim hladnoća i koračati mirno do trenutka kad se dva mora spoje. Ali oluja nije imala to u planu. Znate ono mjesto na svijetu gdje se razdvajaju dva mora? Tako očigledno, jedno kraj drugog. Toliko isti, ali ipak ne i u mogućnosti da budu skupa, da se spoje. "Brzo smo shvatili da jako odgovaramo jedno drugom, strah me da brzo ne shvatimo i suprotno."- parafraziram moju zlatokosu. Život je bitka. Nekom je to bitka puna akcije, obaveza, dana ispunjenih onim kolonama u kalendaru...nekom je život čekanje i traženje. Ta dva života se nekad ne mogu podnijeti. Izvini, Emina. Znam da voliš kad sam iskren. Ne postoji ništa na svijetu što bih volio više od toga da budemo mi još dugo, da ti i ja ne postojimo više kao odvojena bića. Patetika koju ne voliš. E za to te krivim. Treba znati cijeniti nečije osjećaje, pogotovo nečiju hrabrost da ih prizna. Takodjer, rekla si mi da će ljudi iskoristiti svaku slabu tačku koju im otkrijem. Kako ćeš ti iskoristiti sebe? Djetinjast sam nekad, često sam ljubomoran i ovisan sam o tvojim riječima, prisustvu, pogledu...to ti znaš. Možda se zato i ponašaša kao da ćeš me bezrezervno imati do kraja svega. Možda i hoćeš. Možda se bezveze nadam. Možda smo skupa u nekoj drugoj dimenziji, u jednom od onih 7D kina o kojima si mi pričala, gdje se smijemo Pingi kako te ljubomorno pokušava oteti od mene. Ovo pismo možda nikad nećeš pročitati. Ali ako pročitaš, znaj da želim da si sretna sa mnom. Želim da se smiješ i da budeš vesela. Tvoj rad i trud to najmanje zaslužuju. Ako ne sa mnom, uvijek ću te rado vidjeti nasmijanu u jednoj od uskih uličica ovog prokleto malog grada koji me je s tobom spojio u najpogrešnijem mogućem trenutku. Božija volja.

17.09.2016.

Post'o sam najgore što možeš uradit za mater.

Naše postojanje počinje s mamom. Majkom. Starom. Iz njene utrobe izlazi biće koje nije svjesno šta ga čeka. Da jeste, vjerovatno bi se svak vratio u toplinu svoje majke. Ta ista majka ga najduže i čuva, najduže njeguje novo netaknuto biće od zahrđalog svijeta punog korozivnih ljudi. Mama najbolje zna. Ona zna i kad se zaljubiš, i kad dobiješ prvog keca kojeg kriješ od svojih, i kad dođeš crvenog vrata od bitke s jaranima, a kažeš da te ogrebalo divlje bilje kad si išao po loptu... Ona vidi da njenom sinu s godinama sve više fali njena zaštita i sve više postaje zaštićeni sistem koji se nikom ne otvara. Sistem s neprobojnom šifrom. Sistem koji radi protiv sistema. Taj sistem se urušava sve više sa svakom izdajom, svako riječju ispričanom iza leđa, svakom propalom vezom, svakim palim ispitom i svakim propalim intervjuom za posao. Sreća je ono za šta te mama najmanje pita, nju brine tvoja tuga. Ona te zna. Posveti joj malo vremena i dokaži da cijeniš njenu žrtvu.

28.11.2015.

Moke

moji postovi su nestali i gramatika vise nije bitna...zivot prolazi, mi ostajemo, posmatramo ga kroz izlog, jer "sve je već izmišljeno, ja ne mogu doprinjet"...možeš, vjeruj mi...ljubav nas pokreće, ali želje nam održavaju kretanje...ili je to neka potraga za utopijom i smislom kojeg nema...vrag će ga znati..ako ne on, zna Bog sigurno

24.08.2015.

O shit.

Naša generacija je do vrata duboko u sranju. A sve zbog nedostatka ljubavi. Kad se zagledamo u prošlost, nedostatak ljubavi je doveo do rata. I danas je vrlo aktuelna ta tema. Cure sanjaju o ljubavnicima iz filmova, koji će ih kući dovoziti u zoru na glasnim motociklima, dok im roditelji brinu i ne mogu zaspati. Momci i momčići se furaju na kriminal jer to pali kod djevojčica. Po meni je to jako, jako iskrivljen sistem vrijednosti- sistem bezvrijeđa u kojem se ljubav mjeri količinom novca potrošenog na poklone koji služe za pridobijanje nečije pažnje. A šta je pažnja? Trenutno posjedovanje nečijeg mozga. A to nije ljubav. Ljubav je pojedovanje nečijeg srca, vremena i želja. Planova, također. To se teško postiže. Treba se odreći. Ali o tome drugi put...

14.05.2015.

Oči boje duge.

U posljednje vrijeme često razmišljam o apstraktnim stvarima. Životu, budućnosti, ljubavi, osjećajima. I to redovno u stine sate. Kakav paradoks: u sitne sate razmišljam o krupnim stvarima. I shvatio sam da je tuga ljepša nego sreća. Nije bolja, ali je ljepša. Čovjek osjeća neku čežnju, shvata da postoji nešto što neće nikad da postigne, sjeti se da je samo čovjek i da je jako malen, što mu kasnije pomaže da napreduje.
Nije lahko boriti se protiv vlastitih duhova. Noću u mraku vidim toliko stvari. Vidim oči bivše djevojke, koja mi je pokazala šta je ljubav i zašto je nikad ne treba davati puno. Čujem smijeh rođaka i prijatelja koji su među anđelima odavno, a ja se još uvijek nadam da ću se probuditi iz košmara u kojem oni nedostaju. Mirišem majčine suze i očev umor, osjetim koliko se muče za mene. Ne cijenim to dovoljno, i to me najviše ubija.
Bojim se da sam nezahvalni klinac koji gazi svoja obećanja na putu do ostvarenja snova. Ali nije ostvarenje snova ono što je bitno, bitan je trenutak kad si na vrhu a uz tebe su svi oni koji su bili na početku.
Ne znam se zaljubiti. Pokušavam što preciznije odabrati Kupidonovu metu, ali uvijek neki moj uzdah pomjeri strijelu pa onda pogodi totalno pogrešnu djevojku. Djevojku koja je zauzeta ili pak onu koja me gleda samo kao prijatelja. I patetišem. Volim, a ne smijem. Mrzim sebe što nisam uporan. Ne znam kako da završim tekstove i ne znam kako da započnem "onaj" razgovor. Ne želim nikom uništiti sreću, ali šta kad je jedini put do vlastite sreće preko tuđih osmijeha? Takve kikote ne želim!
Budi me plač. Probudim se, a on nestane. Ostanu sivi zidovi sobe, vrata koja me šalju u svijet u kojem me malo ko razumije, svijet u kojem čitam ljude previše lahko. Ne sviđa mi se to pročitano. Ne sviđaju mi se sjajne korice dosadnih knjiga. Volim teška štiva. Često ih ne uspijem pročitati do kraja, jer neko dođe u biblioteku i odnese ih bez pitanja.
Ovaj mozaik života ću teško složiti sam.
Nema rješenja, samo borba i samo koračanje prema naprijed.


Stariji postovi

<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031