Zar je bitan naziv?

Svoj sitni svijet čuvam daleko od vas. Hoćete da znate zašto? Nećete. Onda biste znali kako da dođete do njega.

25.12.2016.

Slivnik.

"Pain makes you feel alive. But it also makes you wanna kill yourself."- K. Ne postoji ništa gore na svijetu od osjećaja laganog udaljavanja zbog vlastitih nedostataka. Medjutim, nekako usput shvatiš da to možda i nije isto s obje strane. Možda čak i nisi ti kriv. Možda je sudbina, sigurno je Božija volja. Ne znam... kažu da se lekcija ponavlja dok se ne nauči. A ja kao da učim ponešto novo svaki put kad ponovim lekciju. Nešto bolnije, svaki put nada da je ona ta koja će shvatiti povremeno histerično ponašanje, znakove pažnje i ljubomoru, često bezrazložnu. Neću se idealizovat, ne. Želim istaći sve svoje mane i tako pokušati shvatiti gdje uporno griješim. Koji dio moje petlje vezane za ljbuavni život izbacuje grešku koju moj mozak ne može da prepozna. Ali ne uspijevam. A sad sam je našao. Kao tipični mostarac, našao sam Eminu. Poput pravog Šantića, u mom mozgu ona je vremenom postajala savršena statua. Savršena zlatna statua. Savvršena zlatna hladna statua. Doduše, znao sam od početka da je ne mogu kupiti jeftinim forama, tepanjem i porukicama za laku noć. I sebi sam rekao da neću biti taj momak. Sebi sam rekao da će ovaj put biti drugačije. Da ću se distancirati, moje emotivne pore sakriti gelom zvanim hladnoća i koračati mirno do trenutka kad se dva mora spoje. Ali oluja nije imala to u planu. Znate ono mjesto na svijetu gdje se razdvajaju dva mora? Tako očigledno, jedno kraj drugog. Toliko isti, ali ipak ne i u mogućnosti da budu skupa, da se spoje. "Brzo smo shvatili da jako odgovaramo jedno drugom, strah me da brzo ne shvatimo i suprotno."- parafraziram moju zlatokosu. Život je bitka. Nekom je to bitka puna akcije, obaveza, dana ispunjenih onim kolonama u kalendaru...nekom je život čekanje i traženje. Ta dva života se nekad ne mogu podnijeti. Izvini, Emina. Znam da voliš kad sam iskren. Ne postoji ništa na svijetu što bih volio više od toga da budemo mi još dugo, da ti i ja ne postojimo više kao odvojena bića. Patetika koju ne voliš. E za to te krivim. Treba znati cijeniti nečije osjećaje, pogotovo nečiju hrabrost da ih prizna. Takodjer, rekla si mi da će ljudi iskoristiti svaku slabu tačku koju im otkrijem. Kako ćeš ti iskoristiti sebe? Djetinjast sam nekad, često sam ljubomoran i ovisan sam o tvojim riječima, prisustvu, pogledu...to ti znaš. Možda se zato i ponašaša kao da ćeš me bezrezervno imati do kraja svega. Možda i hoćeš. Možda se bezveze nadam. Možda smo skupa u nekoj drugoj dimenziji, u jednom od onih 7D kina o kojima si mi pričala, gdje se smijemo Pingi kako te ljubomorno pokušava oteti od mene. Ovo pismo možda nikad nećeš pročitati. Ali ako pročitaš, znaj da želim da si sretna sa mnom. Želim da se smiješ i da budeš vesela. Tvoj rad i trud to najmanje zaslužuju. Ako ne sa mnom, uvijek ću te rado vidjeti nasmijanu u jednoj od uskih uličica ovog prokleto malog grada koji me je s tobom spojio u najpogrešnijem mogućem trenutku. Božija volja.

17.09.2016.

Post'o sam najgore što možeš uradit za mater.

Naše postojanje počinje s mamom. Majkom. Starom. Iz njene utrobe izlazi biće koje nije svjesno šta ga čeka. Da jeste, vjerovatno bi se svak vratio u toplinu svoje majke. Ta ista majka ga najduže i čuva, najduže njeguje novo netaknuto biće od zahrđalog svijeta punog korozivnih ljudi. Mama najbolje zna. Ona zna i kad se zaljubiš, i kad dobiješ prvog keca kojeg kriješ od svojih, i kad dođeš crvenog vrata od bitke s jaranima, a kažeš da te ogrebalo divlje bilje kad si išao po loptu... Ona vidi da njenom sinu s godinama sve više fali njena zaštita i sve više postaje zaštićeni sistem koji se nikom ne otvara. Sistem s neprobojnom šifrom. Sistem koji radi protiv sistema. Taj sistem se urušava sve više sa svakom izdajom, svako riječju ispričanom iza leđa, svakom propalom vezom, svakim palim ispitom i svakim propalim intervjuom za posao. Sreća je ono za šta te mama najmanje pita, nju brine tvoja tuga. Ona te zna. Posveti joj malo vremena i dokaži da cijeniš njenu žrtvu.

28.11.2015.

Moke

moji postovi su nestali i gramatika vise nije bitna...zivot prolazi, mi ostajemo, posmatramo ga kroz izlog, jer "sve je već izmišljeno, ja ne mogu doprinjet"...možeš, vjeruj mi...ljubav nas pokreće, ali želje nam održavaju kretanje...ili je to neka potraga za utopijom i smislom kojeg nema...vrag će ga znati..ako ne on, zna Bog sigurno

24.08.2015.

O shit.

Naša generacija je do vrata duboko u sranju. A sve zbog nedostatka ljubavi. Kad se zagledamo u prošlost, nedostatak ljubavi je doveo do rata. I danas je vrlo aktuelna ta tema. Cure sanjaju o ljubavnicima iz filmova, koji će ih kući dovoziti u zoru na glasnim motociklima, dok im roditelji brinu i ne mogu zaspati. Momci i momčići se furaju na kriminal jer to pali kod djevojčica. Po meni je to jako, jako iskrivljen sistem vrijednosti- sistem bezvrijeđa u kojem se ljubav mjeri količinom novca potrošenog na poklone koji služe za pridobijanje nečije pažnje. A šta je pažnja? Trenutno posjedovanje nečijeg mozga. A to nije ljubav. Ljubav je pojedovanje nečijeg srca, vremena i želja. Planova, također. To se teško postiže. Treba se odreći. Ali o tome drugi put...

14.05.2015.

Oči boje duge.

U posljednje vrijeme često razmišljam o apstraktnim stvarima. Životu, budućnosti, ljubavi, osjećajima. I to redovno u stine sate. Kakav paradoks: u sitne sate razmišljam o krupnim stvarima. I shvatio sam da je tuga ljepša nego sreća. Nije bolja, ali je ljepša. Čovjek osjeća neku čežnju, shvata da postoji nešto što neće nikad da postigne, sjeti se da je samo čovjek i da je jako malen, što mu kasnije pomaže da napreduje.
Nije lahko boriti se protiv vlastitih duhova. Noću u mraku vidim toliko stvari. Vidim oči bivše djevojke, koja mi je pokazala šta je ljubav i zašto je nikad ne treba davati puno. Čujem smijeh rođaka i prijatelja koji su među anđelima odavno, a ja se još uvijek nadam da ću se probuditi iz košmara u kojem oni nedostaju. Mirišem majčine suze i očev umor, osjetim koliko se muče za mene. Ne cijenim to dovoljno, i to me najviše ubija.
Bojim se da sam nezahvalni klinac koji gazi svoja obećanja na putu do ostvarenja snova. Ali nije ostvarenje snova ono što je bitno, bitan je trenutak kad si na vrhu a uz tebe su svi oni koji su bili na početku.
Ne znam se zaljubiti. Pokušavam što preciznije odabrati Kupidonovu metu, ali uvijek neki moj uzdah pomjeri strijelu pa onda pogodi totalno pogrešnu djevojku. Djevojku koja je zauzeta ili pak onu koja me gleda samo kao prijatelja. I patetišem. Volim, a ne smijem. Mrzim sebe što nisam uporan. Ne znam kako da završim tekstove i ne znam kako da započnem "onaj" razgovor. Ne želim nikom uništiti sreću, ali šta kad je jedini put do vlastite sreće preko tuđih osmijeha? Takve kikote ne želim!
Budi me plač. Probudim se, a on nestane. Ostanu sivi zidovi sobe, vrata koja me šalju u svijet u kojem me malo ko razumije, svijet u kojem čitam ljude previše lahko. Ne sviđa mi se to pročitano. Ne sviđaju mi se sjajne korice dosadnih knjiga. Volim teška štiva. Često ih ne uspijem pročitati do kraja, jer neko dođe u biblioteku i odnese ih bez pitanja.
Ovaj mozaik života ću teško složiti sam.
Nema rješenja, samo borba i samo koračanje prema naprijed.

12.04.2015.

Betonska džungla.

Dzungla jeste divlja, ali ima dobro uspostavljenu hijerarhiju. To je razlikuje od ulica mog grada. U mom gradu su hijene obucene u najdkuplju odjecu i namirisane najljepsim parfemima, pa lice lavovima. Apravi lavovi, ranjeni lavovi zive od par storina maraka penzije. Lavice se bore za dobrobit svoje djece koja se trude da uspiju u svijetu punom lesinara. A lesinari kruze gradom u najnovijim automobilima i posmatraju strvinu koju zele iskoristiti. Igraju navkartu novca, kartu koja kupuje ljubav, sigurnost i reputaciju. Losu reputaciju. Medjutim, ni lavovi ni lukave hijene nisu u centru paznje u nasoj prasumi. Najvise se prica o tigricama. Tigrovi se ismijavaju, a tigrice isijavaju previse sminke i prenalo pameti. Zato su idealne mete za prerusene hijene. Vjerujuci da su u pitanju lavovi, maloljetne tigrice nasjedaju na laznu riku besramnih zivotinja, jedva cekajuci da nasjednuu na nesto drugo. U svemu tome, orao se osjeca izgubljebim. Umjetniku su krila potkresana ostrim jezicima zmija otrovnica. Nesposoban za let, kralj ptica se nalazi medju masom neletaca. Iako odbija da se prilagodi, sredina ga ipak vremenom mijenja. i nekako on uspijeva shvatiti svakog i oprostiti svima. Osim svojim dzelatima. Osim zmijama koje ne paze sta sta pricaju. A one nastavljaju s ogovaranjem i trovanjem ljudi oko sebe. Namjerno ili ne, one su najvece stetocine svoje sredine. A bas jesu takve. Prosjecne. Osrednje. I rade sta hoce dok lesinari ne bace svoje kandze na njih. I to je citav poremeceni sistem dzungle oslikan na mom gradu. Zato je ovaj grad poseban. Zato je ovdje umjetnost prezivjeti.

07.04.2015.

Hello. Goodbye.

Ti sad ocekujes neki bum tekst, neku posvetu kojom ces se hvaliti drugaricama. Neka. Nek se smiju momku koji se poveze s curom za sedmicu kao neki za godinu. I jesam smijesan, jel da? Sve sto radim je na staklenim nogama, pa kad se to nesto razbije, rasjece me pa osjecanja teku iz mene kroz korito od rijeci...i evo sad to tece. Ne teku suze, ne. odavno sam ih potrosio. Makar za to nisi kriva. Ustvari, nisi kriva nikako. Ja sam. Ja sam mangup koji igra svoju predstavu sve dok omiljeni lik ne ode iz publike. A kad ode, zaboravim na sve ostale koji su tu. Ali sta mogu? Necu da budem patetican. Ti ces bit dobro, tvoj osmijeh lijeci sve. Makar je mene lijecio ovo kratko vrijeme. Mozda i nisi zasluzila ovu posvetu? Bog zna... ali ja ubjeđujem sebe da jesi, da je moj izbor ipak bio pravi, bez obzira na sve. Mozda malo preuranjen...ali vrijeme ce pokazati. Kazes da sam dobar momak a ti kuja. Nisi. Ja nisam dobar momak jer cesto sam, prije tebe, a i poslije cu, vikendom raznim kujama donositi prolaznu radost. Zato ti nisi ta. Ti si predivna, ja mozda isto. Ali sve to sad pada u vodu, poput kamena za kojeg znas da ide do dna, i da ga nista ne moze izvuci vani. Ali taj kamen i dalje ostaje lijep. Sad bi trebao doci kraj teksta. Ali s krajevima nisam dobar. To je tvoj posao.

01.04.2015.

Prvi april.

Aprilili je dosta izgubio na značaju. Zašto? Zato što ljudi lažu i varaju jedni drugi dosta češće nego taj jedan dan u godini. Čak i kad bi čitav mjesec bio "aprilili", opet ne bi bilo dovoljno. Svaki dan ljudi lažima, obmanama i prevarama nastoje ostvariti svoje lične ciljeve.
Ali opet, simpatično mi je kad vidim malu rodicu kako govori "Dobila ja jedan...aprilili!". Još nam to ostaje. Djeca. Budućnost.
Kad smo već mi pokvareni, pokušajmo njih "popraviti" u dosnosu na nas.

31.03.2015.

Miracle.

Dobro jutro. Čudo: našao sam djevojku i ustao u sedam ujutro. Bravo za mene. Da li se to nešto mijenja? Kad neće vlada, moram ja. I vrijeme se mijenja. Sunčano jutros, a ptice pjevaju tako dobro da mi dođe da ih prijavim na X faktor. Možda malo preambiciozno. Evo jedan potpuno sretan post. Pozdrav ljudi!

25.03.2015.

Opet.

Dva posta za jedan dan, opaaa burazengijo, jer sam tako u mogućnosti. Šalu na stranu, osjećam se nastrano. Opet izlizani net fazoni s vrdplejom koji je jeftiniji od smokija na akciji. Bum.
A sad ozbiljno. Napokon mi se jedna djevojka s kojom imam realno šansu svidjela. Ono, svidjela kao cjelina. Nije platonska ljubav, u kojoj mi se sviđaju samo njene riječi, a niti ljubav koja je fizička, ustvari privlačnost. Kompletan paket je tu.
A što je iznenađujuće, sviđam se i ja njoj. Uvijek je bilo "dobar si ti momak ,svaka bi te poželjela, ali...", a sada nema tog nećkanja. Nema ni ovog "svaka cura", sad je tu "ja".
Wish me luck.

25.03.2015.

Šta onda?

Šta ti ostaje kad izgubiš sve? Da li je to nada u povratak makar nekih dijelova svog života? Ili je to možda dobro potkovani plan za dizanje iz pepela, plan na kojem bi i Feniks pozavidio? Ne znam.
Šta raditi kad dobiješ sve? Kad tvoj život postane potpun. Kad ispuniš sebi sve želje, da li postaješ prazan? Ili se rađaju neke nove stvari? Neki novi porivi koji ti ne dopuštaju da se smiriš? Ne znam.
Choose wisely.

23.03.2015.

Ranije.

Eh, evo napokon jednog teksta u rane večernje sate. Ne znam kakav će biti, pratim svoje misli i to je to. Sad su mi misli umorne, a tijelo odmorno. Ne znam kkao. Kontrasti su sastavni dio života. Najbolji dokaz za to je i da je smrt dio života.
Za nju se najviše pripremamo, a ipak smo najmanje spremni za takvo nešto što nas stopostotno očekuje.
Da promjenim temu; imam namjeru s vremena na vrijeme ovdje postavljati tekstove za pismene radove, na bosanskom i engleskom, analize književnih dijela i slično, i zanima me šta vi mislite o tom i da li bi to nekom bilo od pomoći?

22.03.2015.

Tako dugo.

Ne mogu pisati ovako umoran. A moram, jer ako ne napišem ništa ni danas, osjećam da ću izgubiti kontinuitet. A toga se ljudi najviše plaše. Ispadanja iz kolotečine. Jer navika je čudo. Ta neka uljuljkana sigurnost koja vam govori da će sve biti uredu, samo da se naredni dan pregura isto kao i prethodni; i prije nego što shvatite, prošlo je toliko dugo a vi ste isti. Ja sam isti. Svijet je isti, ne mijenja se. Ustvari, mijenja. Na lošije. Ljudi postaju igrači, a sviejt jedna velika virtuelna stvarnost u kojoj se sve što postigneš mjesri elektronskim mjerilima. Teško je biti stvaran u takvoj situaciji. I osjećaji su nestvarni, nekako magloviti, pa se bojim da idemo vođeni njima. Ali biće valjda bolje. Ili makar drukčije.

19.03.2015.

Visoki post.

Krv mi nije čista. Pukne me ovako nekad da pišem. Al' u nevakat. I pogrešnim osobama. Pa pišem ovdje, jer vas ima toliko mnogo na bloggeru da neko mora bit i dobar. Ali sad mi nestade inspiracija. Kuja. Šalim se, ljubavi.

16.03.2015.

Svako ima svoju Marinu.

Najveca istina u ljudskom zivotu, poslije one da Bog postoji, koju smatram apsolutnom. Svako ima svoju Marinu. Marina nas muči, tjera nas da gubimo tlo pod nogama, da gubimo snagu.
Marina nas uvijek voli, ali uvijek postoji nešto između nas i Marine, uvijek neka prepreka čini da svoje "ja" mijenjamo za nešto lošije, ono "ja" koje ne može da dosegne Marinu.
Ali borba ne prestaje. Zašto? Zato što je ljubav uporna. Možda nije najjača, ali definitivno najupornija emocija. Emocija koja ne zna za kraj, ne zna za zid u koji osoba udara pa sva krvava se zalijeće opet na istu prepreku. A Marina je nekako melanholična. Ona je djevojčica koju roditelji odvode u drugu zemlju. Ona je djevojka koja pati od smrtonosne bolesti. Marina je dječak koji gubi svog prijatelja. Marina je država koju volimo iako u njoj nemamo ništa što bi nas činilo boljim ljudima. Ona je gubitnik, loš kockar koji uvijek ima marku za onaj posljednji tiket, uvijek puna nade. Marina je naš nedosanjani san, san koji želi nas isto koliko i mi njega.
I možda je sve ovo besmisleno...ali svako ima svoju Marinu. Neko ih ima više. Nekom je vlastito pisanje Marina. A moje pisanje je sporo. Ja imam više Marina. Možda to i nije tako loše. Možda nekom moje pisanje izgleda dosadno, i ja izgledam patetično. Međutim, svakom od nas treba Marina. Treba mu neko ko ga čeka, neko za koga će postati bolja osoba, čak iako zna da možda nikad s tom osobom neće biti jedno i što će taj cilj zauvijek ostati dalek. Zemlja zauvijek loša. Pa šta nas onda tjera da idemo naprijed? Šta je komadić vedrog neba u jutru s burom i kišom koja razbija najljepše snove?
Svi se mi trudimo biti bolji jer Marinin lik lebdi pred nama, blago se smiješi i gleda nas, onako zaljubljeno, tužno...nedostižno.

13.03.2015.

Ja ne pišem.

Ja ne piše da bih privukao hiljade čitalaca. Pišem kako bih zadovoljio svoju potrebu i kako bi jako mala grupa ljudi pronašla i dijelove sebe u mojim tekstovima. Nikad nije bilo lahko. Jeste bilo lahko pisati, ali skriti to od mnogobrojnih očiju? Teško. Imao sam problema par puta s tim, ali sam naučio. Naučio sam blago čuvati između redova, kako ga ne bi mogli svi ugrabiti pri prostom prelasku očima preko mojih slova. Ja ne zamišljam livade, morske obale i slično kad zatvorim oči. Ja zamišljam ljude. Zamišljam ljubav, iskrenu i čistu među svim ljudima na svijetu. Znam da je nemoguće, ali sanjam. Pomažu mi prijatelji; ljudi koji me već vole i za koje sam dosta puta dao sebe, i dao bih još nebrojeno mnogo, ako bi bilo potrebno. Ali dajem sebe i papiru. Ovom virtuelnom ili onom starinskom..nebitno. Otkidam komadiće sebe i stavljam se u riječi kako moji loši momenti ne bi nagrizli te bisere od misli koji se boje da isplivaju iz dubina. I ne znam da li uspijevam.

12.03.2015.

Novi post.

Od sinoc je David Luiz jedinica za mjerenja zadovoljstva u situaciji kada postanete uspjesniji od osobe koja vas je izdala i odbacila kao da ne vrijedite. Takva snaga, volja i želja za dokazivanjem je ono što fali velikom broju ljudi danas. I meni. Meni je dovoljno da su roditelji zadovoljni sa mnom i da su prijatelji stalno uz mene. Svidjela mi se jedna cura, baš mi se svidjela. Problem je što je zauzeta pa ja neću da budem debil, jer su me prije optuživali da razdvajam parove, posebno ovdje na blogeru. Ali necu o tome. Ne znam o čemu ću. Eto samo sam svratio da nešto napišem. Da ispraznim glavu i olakšam večer. Ostajte u miru.

11.03.2015.

Večeras.

Večeras nema muzike. Večeras kasnim kući i lijen sam. Zvuk rada računara je muzika za moje uši. Not really. Večeras se sjećam svih nesretnih ljubavi, svih nesretnih koje nisu postale ljubavi, i svih sretnih koje su bile smao prolazne. I žao mi je. I sebe i njih. Ali ne mogu da objasnim zašto. Ima jedna moja osobina koju posebno ne volim. Ta osobina je testiranje granica ljudi koji me vole. Pokušavam ih dogurati do te granice kako bih saznao koliko su jaka ili slaba ta osjećanja. Pa ih dosta i izgubim. Ali ono što dobijem, dobijem zauvijek.

10.03.2015.

I priča odavno nije fer...

Marčelo baš umije da u čovjeku probudi ono iskonsko i ono čega se stidi u običnim trenucima. Bez obzira šta ljudi govorili o Marčelu, činjenica je da je uvijek uspijevao da ogoli osjećaje u svojim pjesmama i pokaže čovjeku kako zapravo izgleda unutrašnjost kuće, a ne samo fasada. A i ljudi se stide pokazivanja. Osjećaja. Tijelo pokazuju kako ih niko ne bi upitao šta se zapravo dešava unutra. Pa se poslije žale kako im veze propadaju. To se isto desi sa stvarima koje uzmeš samo iz izloga, bez zalaska u cijenu, kvalitet, rok trajanja i slično. A svi znamo da je ono što je naizloženije, najpodložnije kvarenju.
I u životu obično uvijek moramo proći gomilu pokvarenih da nađemo onog popravljenog. Onu koja nam odgovara. I kad je nađemo, odbijemo da joj se približimo jer smo utripovali da su sve pokvarene... Kakva početnička greška. Ja nisam neki iskusan čovjek. Nisam ni potpun čovjek, ali vlastita razmišljanja mi se često čine dostojnim dijeljenja. Igranje uloga iscrpi glumca. Razmislimo o tome. Idite osobi koju volite, poljubite je i recite im kako ste sretni što ih imate, jer previše ljudi gubi svoje voljene da bi se mi prema svojima odnosili tkao hladno. Ko nam to daje za pravo? Čovjek mora da shvati da je običan i da mu treba prihvaćanje i ljudska toplina.
Osjećaji na površini i nisu tako komplikovani kako se čini. Jednostavnost je umjetnost i ja ne želim prestati sa pisanjem, ali imam osjećaj da moram.

07.03.2015.

Dokle?

Dokle vise? Dokle vise maglovita jutra? Kad ce nestati ovaj vjetar iz kostiju? Dokle vise s losim djevojkama? Svega mi je loseg preko glave. Odavno. A i ja sam los. Grijeh mi je svakodnevnica, a svaka zora kajanje. Dokle?


Stariji postovi

<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031