Naše postojanje počinje s mamom. Majkom. Starom. Iz njene utrobe izlazi biće koje nije svjesno šta ga čeka. Da jeste, vjerovatno bi se svak vratio u toplinu svoje majke. Ta ista majka ga najduže i čuva, najduže njeguje novo netaknuto biće od zahrđalog svijeta punog korozivnih ljudi. Mama najbolje zna. Ona zna i kad se zaljubiš, i kad dobiješ prvog keca kojeg kriješ od svojih, i kad dođeš crvenog vrata od bitke s jaranima, a kažeš da te ogrebalo divlje bilje kad si išao po loptu... Ona vidi da njenom sinu s godinama sve više fali njena zaštita i sve više postaje zaštićeni sistem koji se nikom ne otvara. Sistem s neprobojnom šifrom. Sistem koji radi protiv sistema. Taj sistem se urušava sve više sa svakom izdajom, svako riječju ispričanom iza leđa, svakom propalom vezom, svakim palim ispitom i svakim propalim intervjuom za posao. Sreća je ono za šta te mama najmanje pita, nju brine tvoja tuga. Ona te zna. Posveti joj malo vremena i dokaži da cijeniš njenu žrtvu.

moji postovi su nestali i gramatika vise nije bitna...zivot prolazi, mi ostajemo, posmatramo ga kroz izlog, jer "sve je već izmišljeno, ja ne mogu doprinjet"...možeš, vjeruj mi...ljubav nas pokreće, ali želje nam održavaju kretanje...ili je to neka potraga za utopijom i smislom kojeg nema...vrag će ga znati..ako ne on, zna Bog sigurno

Naša generacija je do vrata duboko u sranju. A sve zbog nedostatka ljubavi. Kad se zagledamo u prošlost, nedostatak ljubavi je doveo do rata. I danas je vrlo aktuelna ta tema. Cure sanjaju o ljubavnicima iz filmova, koji će ih kući dovoziti u zoru na glasnim motociklima, dok im roditelji brinu i ne mogu zaspati. Momci i momčići se furaju na kriminal jer to pali kod djevojčica. Po meni je to jako, jako iskrivljen sistem vrijednosti- sistem bezvrijeđa u kojem se ljubav mjeri količinom novca potrošenog na poklone koji služe za pridobijanje nečije pažnje. A šta je pažnja? Trenutno posjedovanje nečijeg mozga. A to nije ljubav. Ljubav je pojedovanje nečijeg srca, vremena i želja. Planova, također. To se teško postiže. Treba se odreći. Ali o tome drugi put...

U posljednje vrijeme često razmišljam o apstraktnim stvarima. Životu, budućnosti, ljubavi, osjećajima. I to redovno u stine sate. Kakav paradoks: u sitne sate razmišljam o krupnim stvarima. I shvatio sam da je tuga ljepša nego sreća. Nije bolja, ali je ljepša. Čovjek osjeća neku čežnju, shvata da postoji nešto što neće nikad da postigne, sjeti se da je samo čovjek i da je jako malen, što mu kasnije pomaže da napreduje.
Nije lahko boriti se protiv vlastitih duhova. Noću u mraku vidim toliko stvari. Vidim oči bivše djevojke, koja mi je pokazala šta je ljubav i zašto je nikad ne treba davati puno. Čujem smijeh rođaka i prijatelja koji su među anđelima odavno, a ja se još uvijek nadam da ću se probuditi iz košmara u kojem oni nedostaju. Mirišem majčine suze i očev umor, osjetim koliko se muče za mene. Ne cijenim to dovoljno, i to me najviše ubija.
Bojim se da sam nezahvalni klinac koji gazi svoja obećanja na putu do ostvarenja snova. Ali nije ostvarenje snova ono što je bitno, bitan je trenutak kad si na vrhu a uz tebe su svi oni koji su bili na početku.
Ne znam se zaljubiti. Pokušavam što preciznije odabrati Kupidonovu metu, ali uvijek neki moj uzdah pomjeri strijelu pa onda pogodi totalno pogrešnu djevojku. Djevojku koja je zauzeta ili pak onu koja me gleda samo kao prijatelja. I patetišem. Volim, a ne smijem. Mrzim sebe što nisam uporan. Ne znam kako da završim tekstove i ne znam kako da započnem "onaj" razgovor. Ne želim nikom uništiti sreću, ali šta kad je jedini put do vlastite sreće preko tuđih osmijeha? Takve kikote ne želim!
Budi me plač. Probudim se, a on nestane. Ostanu sivi zidovi sobe, vrata koja me šalju u svijet u kojem me malo ko razumije, svijet u kojem čitam ljude previše lahko. Ne sviđa mi se to pročitano. Ne sviđaju mi se sjajne korice dosadnih knjiga. Volim teška štiva. Često ih ne uspijem pročitati do kraja, jer neko dođe u biblioteku i odnese ih bez pitanja.
Ovaj mozaik života ću teško složiti sam.
Nema rješenja, samo borba i samo koračanje prema naprijed.

Dzungla jeste divlja, ali ima dobro uspostavljenu hijerarhiju. To je razlikuje od ulica mog grada. U mom gradu su hijene obucene u najdkuplju odjecu i namirisane najljepsim parfemima, pa lice lavovima. Apravi lavovi, ranjeni lavovi zive od par storina maraka penzije. Lavice se bore za dobrobit svoje djece koja se trude da uspiju u svijetu punom lesinara. A lesinari kruze gradom u najnovijim automobilima i posmatraju strvinu koju zele iskoristiti. Igraju navkartu novca, kartu koja kupuje ljubav, sigurnost i reputaciju. Losu reputaciju. Medjutim, ni lavovi ni lukave hijene nisu u centru paznje u nasoj prasumi. Najvise se prica o tigricama. Tigrovi se ismijavaju, a tigrice isijavaju previse sminke i prenalo pameti. Zato su idealne mete za prerusene hijene. Vjerujuci da su u pitanju lavovi, maloljetne tigrice nasjedaju na laznu riku besramnih zivotinja, jedva cekajuci da nasjednuu na nesto drugo. U svemu tome, orao se osjeca izgubljebim. Umjetniku su krila potkresana ostrim jezicima zmija otrovnica. Nesposoban za let, kralj ptica se nalazi medju masom neletaca. Iako odbija da se prilagodi, sredina ga ipak vremenom mijenja. i nekako on uspijeva shvatiti svakog i oprostiti svima. Osim svojim dzelatima. Osim zmijama koje ne paze sta sta pricaju. A one nastavljaju s ogovaranjem i trovanjem ljudi oko sebe. Namjerno ili ne, one su najvece stetocine svoje sredine. A bas jesu takve. Prosjecne. Osrednje. I rade sta hoce dok lesinari ne bace svoje kandze na njih. I to je citav poremeceni sistem dzungle oslikan na mom gradu. Zato je ovaj grad poseban. Zato je ovdje umjetnost prezivjeti.