"Pain makes you feel alive. But it also makes you wanna kill yourself."- K.
Ne postoji ništa gore na svijetu od osjećaja laganog udaljavanja zbog vlastitih nedostataka. Medjutim, nekako usput shvatiš da to možda i nije isto s obje strane. Možda čak i nisi ti kriv. Možda je sudbina, sigurno je Božija volja. Ne znam... kažu da se lekcija ponavlja dok se ne nauči. A ja kao da učim ponešto novo svaki put kad ponovim lekciju. Nešto bolnije, svaki put nada da je ona ta koja će shvatiti povremeno histerično ponašanje, znakove pažnje i ljubomoru, često bezrazložnu. Neću se idealizovat, ne. Želim istaći sve svoje mane i tako pokušati shvatiti gdje uporno griješim. Koji dio moje petlje vezane za ljbuavni život izbacuje grešku koju moj mozak ne može da prepozna. Ali ne uspijevam.
A sad sam je našao. Kao tipični mostarac, našao sam Eminu. Poput pravog Šantića, u mom mozgu ona je vremenom postajala savršena statua. Savršena zlatna statua. Savvršena zlatna hladna statua. Doduše, znao sam od početka da je ne mogu kupiti jeftinim forama, tepanjem i porukicama za laku noć. I sebi sam rekao da neću biti taj momak. Sebi sam rekao da će ovaj put biti drugačije. Da ću se distancirati, moje emotivne pore sakriti gelom zvanim hladnoća i koračati mirno do trenutka kad se dva mora spoje. Ali oluja nije imala to u planu. Znate ono mjesto na svijetu gdje se razdvajaju dva mora? Tako očigledno, jedno kraj drugog. Toliko isti, ali ipak ne i u mogućnosti da budu skupa, da se spoje.
"Brzo smo shvatili da jako odgovaramo jedno drugom, strah me da brzo ne shvatimo i suprotno."- parafraziram moju zlatokosu.
Život je bitka. Nekom je to bitka puna akcije, obaveza, dana ispunjenih onim kolonama u kalendaru...nekom je život čekanje i traženje. Ta dva života se nekad ne mogu podnijeti. Izvini, Emina. Znam da voliš kad sam iskren.
Ne postoji ništa na svijetu što bih volio više od toga da budemo mi još dugo, da ti i ja ne postojimo više kao odvojena bića. Patetika koju ne voliš. E za to te krivim. Treba znati cijeniti nečije osjećaje, pogotovo nečiju hrabrost da ih prizna. Takodjer, rekla si mi da će ljudi iskoristiti svaku slabu tačku koju im otkrijem. Kako ćeš ti iskoristiti sebe?
Djetinjast sam nekad, često sam ljubomoran i ovisan sam o tvojim riječima, prisustvu, pogledu...to ti znaš. Možda se zato i ponašaša kao da ćeš me bezrezervno imati do kraja svega. Možda i hoćeš. Možda se bezveze nadam. Možda smo skupa u nekoj drugoj dimenziji, u jednom od onih 7D kina o kojima si mi pričala, gdje se smijemo Pingi kako te ljubomorno pokušava oteti od mene. Ovo pismo možda nikad nećeš pročitati. Ali ako pročitaš, znaj da želim da si sretna sa mnom. Želim da se smiješ i da budeš vesela. Tvoj rad i trud to najmanje zaslužuju. Ako ne sa mnom, uvijek ću te rado vidjeti nasmijanu u jednoj od uskih uličica ovog prokleto malog grada koji me je s tobom spojio u najpogrešnijem mogućem trenutku. Božija volja.